Pustare, Robert Frost

Snijeg i noć brzo padaju, o, prebrzo,

na polje u koje sam gledao idući u prošlost tako,

zemlja je posve pokrivena snijegom,

ali se korov i strnjište ukažu uvijek posljetkom. 

Šume što ga okružuju - njihove su sada.

I sve životinje ugušene su u sopstvenim jazbinama,

previše sam rasijan da bih brojao,

samotnosti su me uhvatile sebi iznenada.

I samotna kakva samo samoća biti može 

jošte će samotnija biti, prije negoli je nestane,

u pustolini bjeline pod snijegom omrklim,

bezizražajnim, gdje nema šta da se kaže.

Ne mogu oni mene uplašiti svojim pustarama,

među zvijezdama i onima kamo nije stigla ljudska rasa,

toliko je toga mnogo u meni i blizu doma,

da mogu ustrašiti sebe kroz sopstvena pusta mjesta. 


Preveslao sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić